Putujsamnom/Travelbyme

Povratak u Afriku: putovanje kroz Alžir

Nakon 2020. godine ponovno sam osjetio potrebu vratiti se u Afriku. Iako Alžir nije bio moja prva opcija, okolnosti su se posložile upravo tako. Ispostavilo se da je to jedna od onih destinacija koje ne traže da ih osvojiš, nego da ih pokušaš razumjeti.

Za ulazak u Alžir potrebna je viza, koju nije moguće dobiti online. Mi smo je radili u alžirskoj ambasadi u Zagrebu, gdje su se pokazali iznimno profesionalni i susretljivi. Administracija jest zahtjevnija, ali već na tom prvom koraku postaje jasno da Alžir funkcionira drugačije od tipičnih turističkih zemalja.

Let smo uzeli na relaciji Venecija – Rim – Alžir za oko 180 € u jednom smjeru. Prvotni plan bio je ambiciozan: Alžir, Tunis, Libija i Egipat. No Libija je otpala zbog vize.

Alžir – velika zemlja snažnog identiteta

Alžir je površinom najveća država Afrike i Mediterana, ali većina od oko 45 milijuna stanovnika živi uz sjevernu obalu. Mladi čine velik dio stanovništva, što se osjeti na svakom koraku, jer uz poštivanje tradicije sve više dolazi do izražaja moderan stil života.

Unatoč bogatim zalihama nafte i plina, zemlja se nikada nije ozbiljno otvorila masovnom turizmu. Dijelom zbog sigurnosnih razloga i iskustava iz građanskog rata 1990-ih, a dijelom zbog svjesne politike zatvorenosti i naglaska na suverenitet. Alžir ne dopušta strane vojne baze, ima jednu od najjačih vojski u Africi i inzistira na neovisnoj vanjskoj politici, što se osjeti i u svakodnevici.

Službena valuta je alžirski dinar (DZD). Kartično plaćanje gotovo da ne postoji, bankomati su rijetki, a strani novac (euri, dolari) izuzetno je cijenjen. Zbog strogih državnih kontrola službeni tečaj nije realan, pa se u praksi često koristi crno tržište. Gotovina je u Alžiru nužnost, a ne opcija.

Tijekom putovanja posjetili smo četiri najveća grada: Algiers, Oran, Constantine i Annabu. Putem Couchsurfinga upoznali smo više lokalaca, a iznenađujuće velik broj njih imao je neku poveznicu s Hrvatskom. Snažan nacionalni identitet osjeti se na svakom koraku u Alžiru, kroz zastave koje se vijore posvuda i ponos na neovisnost koji se gotovo može dodirnuti.

Algiers – grad revolucije i kontrasta

Algiers, s oko 3 milijuna stanovnika, političko je i simboličko srce zemlje. Arhitektura grada, sastavljena od osmanske Kasbe, francuskih kolonijalnih zgrada i modernih alžirskih spomenika, savršeno odražava slojevitu i često bolnu povijest.

Stigli smo baš na Dan neovisnosti, kada se obilježava kraj francuske kolonijalne vlasti 1962. godine. Odnos prema Francuskoj i danas je složen: s jedne strane ona je bivši kolonizator, a s druge ekonomski partner i zemlja u kojoj živi velika alžirska dijaspora. To se vidi i po jeziku. Arapski je službeni, ali francuski se koristi gotovo svugdje, dok je engleski još uvijek rijetkost.

U snalaženju su nam pomogli Walid i njegov prijatelj Nikos. Walida sam upoznao ranije u Splitu. Taksiji su iznimno jeftini, a aplikacije poput InDrivea omogućuju dogovor oko cijene. Grad smo istraživali bez žurbe: Kasbah of Algiers (UNESCO-va baština), Ketchaoua džamija, Souk El Djemaa i Notre-Dame d’Afrique.

Drugog dana posjetili smo Jardin d’Essai i Monument mučenika, simbol alžirske borbe za slobodu, koristeći gradski metro s tri linije. Algiers me osobno jako pozitivno iznenadio. Unatoč političkoj težini koju nosi, grad je živ, kaotičan i autentičan.

Oran – zapadni duh i otvoreniji mentalitet

Oran, drugi najveći grad u zemlji s oko 1,5 milijuna stanovnika. Često se smatra najliberalnijim gradom Alžira. Smješten na zapadu, bliže Europi i Maroku, povijesno je bio otvoreniji prema vanjskim utjecajima. Ovdje je nastao raï, glazbeni pravac koji je često bio glas društvenog bunta.

Ipak, unatoč geografskoj blizini, granica između Alžira i Maroka zatvorena je još od 1994. godine zbog spora oko Zapadne Sahare. Taj zamrznuti konflikt i danas snažno utječe na regiju.

Na prvi pogled Oran je ostavio razočaravajući dojam, budući da je stara jezgra djelovala zapušteno.

No već drugog dana grad nam je pokazao drugo lice. Fort Santa Cruz pruža jedan od najljepših pogleda u zemlji, a atmosfera je osjetno živahnija nego u glavnom gradu. Fort Santa Cruz smješten je visoko iznad Orana, na brdu Murdjajo, i pruža spektakularan pogled na grad, luku i Sredozemno more. Izgrađen u 16. stoljeću tijekom španjolske vladavine, služio je za obranu grada i kontrolu zaljeva, a kroz stoljeća su ga koristili Osmanlije, Francuzi i kasnije neovisni Alžir. Uz fort se nalazi mala kapela posvećena Svetom Križu, podsjetnik na francusku kolonijalnu prisutnost. Danas je Fort Santa Cruz mirno mjesto za šetnju i promatranje grada, gdje se osjeti slojevita povijest i strateški značaj Orana.

Nakon toga smo još posjetili Arenu Oran. Arena u Oranu izgrađena je tijekom francuske kolonijalne ere i prvotno je služila za borbe s bikovima, što je bio popularan običaj u gradu pod utjecajem španjolske i francuske tradicije. Danas arena više nije u funkciji borbi, ali i dalje odiše povijesnom atmosferom i podsjeća na kulturni spoj Mediterana i kolonijalne prošlosti Orana.

Ostatak dana proveli smo sa Samirom, lokalcem koji je neko vrijeme boravio u Splitu. Već pri prvom susretu ostavio je dojam izuzetno inteligentne i znatiželjne osobe koja poznaje grad, povijest, kulturu i lokalne običaje do najmanjih detalja.

Constantine – ljepota na rubu

Constantine, grad od oko milijun stanovnika, smješten je na istočnoj strani zemlje i vizualno je možda najimpresivniji grad koji smo posjetili. Izgrađen na stijenama iznad dubokih kanjona, povezan mostovima, djeluje gotovo nestvarno.

Dio dana proveli smo sa Fatehom, lokalcem čija nas je toplina i znanje o gradu potpuno osvojila. Odveo nas je na tradicionalnu večeru, gdje smo kušali autentična jela i uživali u razgovoru o svakodnevnom životu, kulturi i povijesti, što je cijelom danu dalo osobni, nezaboravan pečat.

Drugog dana u Constantinu posjetili smo veličanstvenu džamiju koja dominira gradom i pruža osjećaj njegove duhovne i arhitektonske snage.

Annaba – Mediteran na granici

Sljedeća na putovanju bila je Annaba. U gradu živi oko 350.000 stanovnika i najturističkiji je grad u Alžiru. Smještena blizu granice s Tunisom, ima opušteniju atmosferu, najbolje plaže u zemlji i snažan mediteranski karakter. Povijesno je poznata kao rodno mjesto svetog Augustina.

Put prema Tunisu kopnenim putem bio je dug, jeftin i spor. Ne zbog cesta, već zbog procedura i birokracije koje su sastavni dio svakog putovanja u ovoj regiji. Upravo na takvim mjestima najviše se osjeti kako geopolitika utječe na svakodnevni život.

Na ovom putovanju veliki dio priprema i organizacije pao je na mog suputnika, Rade iz Pule.

Alžir je zemlja snažnog identiteta, oblikovana kolonijalnom prošlošću, ratom za neovisnost i stalnom potrebom da sačuva političku autonomiju. Odnosi s Francuskom, napeti odnosi s Marokom i oprez prema nestabilnim susjedima poput Libije objašnjavaju zašto je zemlja zatvorenija nego što bi se na prvi pogled očekivalo. To nije laka destinacija, ali je iskrena, sirova i autentična. Alžir se ne prilagođava turistima i upravo u tome leži njegova najveća vrijednost. Jedna od stvari koja me ugodno iznenadila jest koliko su ljudi u Alžiru srdačni i gostoljubivi. Unatoč mojim očekivanjima o strožoj religioznosti, nisam osjetio radikalne prakse. Većina ljudi je otvorena i prijateljski nastrojena, spremna pomoći strancima i podijeliti priče o svom životu i gradu.