Kao mali gledajući telenovele oduvijek sam htio posjetiti taj svijet. I tako, zbog njegovih okolnosti moj najveći travel buddy Karlo počeo me lagano nagovarati. Moje pristajanje još i nije bila 100%-tna odluka ali kako je vrijeme prolazilo znao sam da to je to. Južna Amerika za mene je predstavljala odlazak u svijet svih odgledanih telenovela i drago mi je da sam uz dosta odricanja to i ostvario. Sav taj period prije puta sam radio dva posla kako bi zaradio više novaca. Dugo smo tražili lokaciju odakle krenuti. Pokušavali smo pronaći let iz Italije ili Austrije krajem 10-og mjeseca u jednom smjeru. Nakon što smo se odlučili da je naši prvi cilj Kolumbija krenuli smo u potragu za jednosmjernom avionskom kartom. Najpovoljnija avionska karta tada bila je Milano – London – Bogota za nekih 2800 kuna. On je bio više taj koji je radio na planiranju putovanja, dok sam ja više tražio karte i smještaje. Kada smo napokon uzeli kartu početkom 5-og mjeseca obuzela me ogromna sreća. U narednih nekih 160 dana do leta pobrinuli smo se za prtljagu tj. za naš veliki ruksak. U ruksak smo pripremili sve potrebno za naš put.
Nakon jake radne sezone odnosno njegovog staža polako je dolazio taj datum 24.10.2022. Mi smo se iz Zagreba uputili noćnim autobusom za Milano. U Milanu smo već jednom bili skupa (let za Maroko) pa sada ovaj put stvarno nismo ga puno istraživali već smo većinu vremena proveli s mojim prijateljem Salvatore-om po centru grada. Iz Milana smo imali let oko 13:30 sati za London s aerodroma Milano Linnate za Heathrow s British Airways-om. Po dolasku u London imali smo još nekih šest sati do narednog leta za Bogotu. Za ulazak u Kolumbiju potrebno je imati kupljenu neku avionsku ili autobusnu kartu kako bi dokazali izlazak iz zemlje kasnije i ispuniti formular o ulasku u zemlju. Nažalost na letu smo morali koristiti maske.
Kolumbija
je bila naša prva zemlja na putu. Let je trajao nekih 11 sati iz Londona. Zbog toga što smo htjeli krenuti odmah sa sjevera Kolumbije malo nakon toga smo imali novi let iz Bogote za Cartagenu uzet ranije. Na aerodromu u Bogoti smo odmah uzeli sim karticu i aktivirali internet. Nekada u povijesti je postojala i “Velika Kolumbija”. Velika Kolumbija je obuhvaćala teritorij današnjih država Kolumbije, Venezuele, Ekvadora, Paname, zapada Gvajane te sjevera Peru-a i Brazil-a. Cartagena se nalazi na samom sjeveru zemlje te je jedan od najatraktivnijih gradova u Kolumbiji. Jednostavno točno onakav kakav smo htjeli za početak naše južno-američke ture, šaren i zanimljiv. Grad koji te osvoji svime što vidiš u njemu, kao da si u nekom drugom svijetu. Tada smo slučajno pored aerodroma upoznali dvoje prijatelja iz Ukrajine koji su također doputovali u Kolumbiju. Iako Uber nije legalan u toj zemlji, podijelili smo prijevoz kako bi skupa došli u centar grada. Jako informirani Boghdan i Olja su nas pozvali skupa da idemo na tradicionalan doručak u Kolumbiji. Cartagena je definitivno pravi šarmantan grad pun raznih boja i šarenila. U Cartageni smo posjetili: četvrt Getsemani, ulicu Cartagena, dvorac San Felipe de Bajaras, katedralu, trg Bolivar i neke ostale lokacije. U okolici Cartagene (Barranquilli) rođena je i jedna od najpoznatijih Kolumbijki, Shakira. Nakon što smo skoro cijeli dan istraživanja proveli tu, slijedio drugi let za Medellin. Njihova valuta je kolumbijski pesos ,ali se može svuda plaćati s dolarima. Srećom za nas Kolumbija je jedna od najpovoljnijih zemalja za hrvatski standard.
Medellin je drugi najveći grad u Kolumbiji i nalazi se u pokrajini Antioqui. Nekada je bio poznat kao najopasniji grad na svijetu. Priča o Medellínu nije, i ne bi trebala biti, samo o kokainu i Pablu Escobaru. Štorija o Medellínu je priča o rastu, inspiraciji i nevjerojatnoj promjeni. Medellin je podijeljen na 6 zona unutar kojih se nalazi 16 komuna. Jutarnji dio dana smo iskoristili kako bi posjetili Comunu 13, nekada najzloglasniju četvrt. Danas obojena raznim grafitima to je četvrt koja je najviše bila korištena za narko kartel. Izaziva u nama velike promjene raspoloženja, istovremeno tuge i sreće. Comuna 13 počela se polako oporavljati od 2006. godine, kada je tadašnji gradonačelnik uložio velika novčana sredstva u poboljšanje kvalitete života. Izgradio je pokretne stube koje su olakšale život mještanima. Nakon 2012. godine, u Medellinu su se dogodile velike promjene. Sudionici tih istih kartela sada postaju vodiči na turama po ovoj četvrti.
Drugi dio dana smo iskoristili za gradsku turu s vodičkom. Otkrivajući jaku tužnu priču ovog grada prikazuje nam i velike promjene unutar istog. Jedno od njenih pitanja za nas, bilo je jeste li koristili metro? Naravno većina je odgovorila da nije. Metro kod njih predstavlja najveći pozitivan pomak jer grad koji je do prije 10 godina bio jedan od najopasnijih na svijetu, sada ima nešto čime se oni ponose. Svaki metro je čist i uredan, bez ijednog smeća na podu jer time pokazuju da mogu i znaju bolje. Predstavlja za njih neko bolje sutra. Medellin je grad također s ogromnim figurama po centru koje je naslikao Fernando Botero. Jedna od najpoznatijih osoba iz ovog grada je i Pablo Escobar, ali o njemu neću pisati. Njima je doprinio vise štete nego koristi.
Drugi dan u Medellinu iskoristili smo za posjet Guatape-u i El Penom-u. Guatape je malo turističko šareno mjesto, udaljeno oko dva sata od Medellina. Gradić nam je postao jedan od najsimpatičnijih koje smo vidjeli do tada. Pravilo tog mjesta je da svatko tko želi kupiti ili izgraditi kuću mora je napraviti u skladu obilježjima mjesta. Vanjski zidovi kuća u Guatapé-u imaju jarko obojene kvadrate ili oznaku neke lokalne životinje najčešće krave, ovce ili koze. Na tom području ima mnogo znamenitosti kao što su: ogromno jezero na kojem brojni bogataši imaju vikendice, Guatape, pravi El Penom gdje su premješteni ljudi i najveća atrakcija “Piedra Del Penol”. Na tom jezeru se nalazi i napuštena kuća od Marine Escobar kćeri od Pabla. Kad smo išli prema toj ogromnoj stijeni vodič nam je ponudio pet potencijalnih odgovara kako je nastala. Pomoću vanzemaljaca, erupcije vulkana, napravili je vilenjaci, nekada bila aerodrom ili lokacija za vještice. Zapravo nijedan od odgovora nije točan, već da je nastala pomicanjem tektonskih ploča i prirodni je fenomen .”Piedra Del Penol” ima 740 stepenica. Na vrhu ima jako lijep pogled na cijelo okruženje. Nakon što smo se vratili u Medellin, uzeli smo svoje stvari i otišli na noćni autobus za Bogotu.
Zadnji dan u Kolumbiji smo ostavili za posjet glavnom gradu, Bogoti. Po veličini je treći najveći grad u Južnoj Americi. Izgleda kao većina europskih gradova, a opet s dosta šarenila kako priliči nekom gradu u Kolumbiji. U Bogoti smo kao i u Medellinu otišli na gradsku turu i uz pomoć lokalnog vodiča razgledali grad. Kolumbija je poznata i po raznolikom egzotičnom voću kao što su: marakuja, gulupa, uchova, zapote, pitaya i lulo. Na toj turi upoznali smo par iz UK-a Emmu i Jimma s kojima smo se sprijateljili otišli na najveće brdo u Bogoti. Iako smo imali kišno vrijeme uspjeli smo otoci na Monserrat. Kasnije smo ih slučajno sreli u Limi. Kolumbija je poznata i po tome što ima jako ukusne specijalitete, neke od jela koja smo probali su: Sancocho de Gallina, Bandeja Paisa, Arepas, Calentado de Lentejas, Ceviche i Carimañolas. Uz svako jelo se jede pržena banana. U ovoj zemlji španjolski je službeni jezik kao i u većini država ovog kontitenta. Većina ljudi koristi engleski u svojoj komunikaciji.
Poslije Kolumbije krenuli su prvi problemi. Naš let za Ekvador kasnio je stvarno dugo pa nam je to poremetilo planove. Let je trebao krenuti u osam sati ujutro ali na kraju smo tek oko devet sati navečer krenuli za Quito.
Ekvador
je iduća zemlja smo posjetili. Dobio je ime po ekvatoru na kojem se dio zemlje nalazi. Prvi šok u Quitu je bio pozitivan, vlasnica hostela bila je iz Hrvatske. Računa se da oko 4000 Hrvata i njihovih potomaka živi u Ekvadoru. To je jedina zemlja u kojoj nismo morali mijenjati novac jer je američki dolar njihova valuta.
U hostelu smo upoznali Biancu iz Brazila koja nam je rekla da Hrvatsku dugo ima na listi posjete. Za sada planira posjetiti: Plitvička jezera, Split, Hvar i Dubrovnik. Također taj dan su bili predsjednički izbori u Brazilu pa nam je objašnjavala o toj situaciji. U Ekvadoru smo imali poteškoće i sa SIM karticom jer nikako do zadnjeg dana je nismo mogli aktivirati. Caka je u tome što svaka osoba u Ekvadoru može na svoje ime po svom “Oib-u” imati aktiviran samo jedan telefonski broj. Zemlja je inače u rangu Hrvatske po cijenama, čak su i skuplji za neke stvari.
Prvi dan smo odvojili za glavni grad Ekvadora gdje smo posjetili: veliku crkvu Basilicu Voto del Nacional jednu od najljepših u Južnoj Americi, sami centar grada, četvrt La Ronda te brdo Teleferiqo. S tog brda postoji lijepi pogled na neaktivne vulkane Cotopaxi i Pichinchu. Popodnevni dio dana smo otišli na malo udaljenije mjesto “Mitad Del Mundo” tzv. polovicu svijeta, mjesto gdje se ekvator nalazi na 0. Tamo su nas odveli majka i sin koji su nas srdačno otpratili do lokacije. Tu postoje zapravo dva ekvatora, onaj pravi i onaj turistički tj. krivo izmjereni. Ovaj turistički stvarno je impresivan i tu stvarno postoji doživljaj kao da ste na polovici svijeta. Znanstvenici su nažalost krivo izmjerili i na turističkom su zapravo već sve postavili, ali onda su nakon toga shvatili da to nije prava lokacija. Izmjena više nije bila moguća te su ostavili turistički i pravi. Ovaj pravi nalazi se na zavučenom mjestu i nije ga bas jednostavno pronaći. Nakon povratka u centar ponovno smo pokušali aktivirati naš internet čak i uz pomoć policajca ali bez uspjeha. Sljedeće jutro smo napustili Quito i otišli u Banos.
Na relaciji Qutio-Banos koristili smo lokalni autobus i vjerojatno najčudniji ikada. U autobus svako malo ulaze nepoznate osobe prositi ili prodavati stvari na svim stanicama. Baños je mali ali iznimno turistički grad u Ekvadoru s dosta adrenalinskog parka. Tu smo posjeli: Pastaza River, La Casa del Árbol, Pailon del Diablo. Zbog gubitka dana kod leta Karlo je otišao na predivno jezero Quilotou a, ja sam ostao „napuniti“ baterije i posjetio sam kupke sa svetom vodom.
Promijenili smo prvotnu rutu iz Guayaqul-ija za Piur-u. Tada nažalost događao unutarnji nemir u drugom najvećem gradu Guayaquil-u. Tu noć smo imali noćni autobus za Cuencu, i tu su krenuli problemi. Nažalost zbog izmjene autobusa došli smo u Cuencu ne znajući da nema više autobusa za Piuru tj. grad iz Peru-a iz kojeg smo imali let za Limu. Slavio se dan grada i više nije bilo karata za navedeni autobus. Uzeli smo se uzeti kartu za najbliži grad uz granicu Ekvador-a i Peru-a tj. za Huaqullias. Za taj grad stvarno nikada nismo čuli prije nego smo se ukrcali u taj autobus. Grad se zapravo nalazi dijelom u Ekvadoru a, drugi dio u Peru-u.
Peru
Prilikom izlaska iz autobusa pronašli smo Fabiana i Carmen koji su na isti način išli iz Ekvador-a za Peru. Njih je na autobusnom kolodvoru čekala “osoba od povjerenja”, lokalac Alfredo. Za nas je u tom trenutku to bilo malo čudno ali pristali smo ići s njima iz jedne zemlje u drugu kopnenim putem. Skupa smo prošli do prvog policajca kojeg je navodno Alfredo potplatio kako bi mi prošli dalje. Dalje smo kratko nastavili autom gdje su bile naše stvari, nakon toga smo morali izaći iz auta preko mosta do drugog policajca. Ja sam tada glumio dečka od Carmen, a moj prijatelj Karlo je bio “prijatelj” od Fabiana. Drugi nas je policajac na tome mostu jedva pustio. Tamo nas je čekao Alfredo, i odveo do granične kontrole gdje smo napokon napravili službeni izlazak iz Ekvadora. Tad nas je Alfredo odveo do grada Toumbesa odakle smo imali prijevoz za Piuru. Naravno, Alfredo je tad tražio od nas više novaca nego što je uzeo od drugih dvoje suputnika. U tom trenutku nije bilo drugog izbora. Pred autobusom drugi ljudi su nas ismijavali jer nam je Alfredo lagao da je platio naš ulaz preko granice. U glavi mi je bilo drago što smo napokon prošli taj dio i što dolazimo uskoro u Piuru. Tamo smo imali organizirani smještaj kod Giancarla odakle smo rano ujutro odletjeli u Limu.
Mnogi su nam putem govorili da je grad dosadan i kaotičan, no s moje strane u odnosu na druge gradove, bio je to najljepši glavni grad koji smo do tad posjetili na ovom kontinentu.
U Limi smo proveli jedan napokon normalan dan i tu smo posjetili: četvrt Miraflores, park Circuito Magico del Agua, Baranco, Plazu de Armas, centar grada, park Keneddy i veliku katedralu.
Hrana u Peru-u bila jedna od najboljih koju sam jeo u životu. Neka od jela koja smo probali u toj zemlji su: Ceviche, Lomo saltado, Ají de gallina, Chicha moradam, Papa a la huancaína, Papa rellena i druge. U Peru-u postoji i “peruanska coca-cola” tj. Inka Kola koja ima okus po žvaki.
Razlog zašto smo neke stvari trebali ubrzavati bio je u tome što smo sve ove letove i prijevoze uzeli dosta ranije. Imali već organiziranu turu za Machu Picchu i Rainbow mountian. Zbog udaljenosti većina ovih izleta u Peru-u se radi iz grada Cusca u kojem smo ostali čak 4 noćenja. Let Lima-Cusco je prošao dosta kaotično i to je jedina avionska karta koja nam je propala na putovanju. Razlog u tome je bio što su navodno pomakli naš let za ranija tri sata bez da su nas obavijestili. Sada već ljuti, i pomalo razočarani uzeli smo novu kartu iste kompanije „Viva Air“ koju ne preporučujem nikome jer je najgora koju sam ikada koristio. Sjedala su im kao od kamena, gledaju u svaki centimetar i stalno su pomicali let bez najave. To je i jedina loša kompanija koju smo imali na putovanju dok su: Avianca, Latam, Wingo, Jetsmart i Sky airline stvarno bili odlične koje smo imali na prijašnjim i narednim letovima.
Već vidno izmoreni pred sam let upoznali smo jedan mladi par iz Brazila Donija i Mariane. Oni su bili oduševljeni našom hrvatskom koju su posjetili u osmom mjesecu. S njima smo se jako brzo sprijateljili i skupa nas je čekao naš organizator putovanja na aerodromu u Cuscu. Nakon dolaska u Cusco, malo se smo odmorili i prvi puta u životu smo imali malih problema s visinskom razlikom. Njemu je curio nos, a ja sam imao malih problema s disanjem. Cusco je bio drugi najviši grad kojeg smo posjetili na putovanju a, prvi do tada. Prvo jutro smo se zaputili na organiziranu turu od strane naše agencije. Rainbow mountain nalazi se na nevjerojatnih 5200 m nadmorske visine. Smješten je u peruanskim Andama u Cuscu, samo tri sata udaljena od povijesnog središta grada. Ovaj dugin izgled stvoren je sedimentom minerala po cijelom području dajući planini tirkiznu, boju lavande, zlatnu i druge boje koje se mijenjaju ovisno u kojem godišnjem dobu posjetite ovu planinu. Za nas je to bila jedna od najboljih odluka. Tu se nalazi mnogo ljama i alpaka. Vrijeme se vrlo mijenjalo brzo pa smo tako imali sunce i snijeg. Kad smo došli tamo imali smo priliku ići do vrha pješice ili koristiti uslugu magaraca s vodičem. S obzirom na visinsku razliku i umor odlučio sam se na vodiča i magarca. Tu smo opet slučajno vidjeli Mariane i Donija koji su također prisustvovali ovoj turi ali s drugom agencijom. Šetnja po Rainbowu je jedna od najtežih jer i kada vas napusti magarac i dalje se ima dosta za šetati. Postoji dosta uspona zbog velike nadmorske visine. Tamo smo upoznali još Daniela i njegovu djevojku koji imaju veliku želju posjetit našu zemlju. Mi smo u Peru-bili malo prije svjetskog prvenstva u nogometu i oni su nam zaželjeli sreću za što bolji plasman. Nakon što smo se popeli do vrha tu smo napravili jedne od najboljih slika s ljamama koje imam i dan danas.
Sljedeći dan s organizacijom smo posjetili Machu Picchu. Velika caka kod Machu Picchu-a je što je dnevno dozvoljeno ulazak oko 500 ljudi, te se treba rezervirati puno ranije. Mi smo našu turu rezervirali dva mjeseca prije. Cijena dosta varira, ali mogu reći i da je ovo jedna od najskupljih tura u cijeloj Južnoj Americi. Machu Picchu spada u sedam svjetski čuda, i to je moj treći nakon Petre u Jordanu i Koloseuma u Rimu. Sveti grad Inka se nalazi u Peru-u na nadmorskoj visini od 2350 m. Zbog svoje dalje lokacije, otkriven je tek 1911. godine od strane Amerikanca Hirama Binghama. Grad ima dvjestotinjak građevina smještenih po terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga. Iz Cusca smo otišli u Ollantaytambo koji se nalazi oko 60 km sjeveroistočno na 2792 m nadmorske visine. Ollantaytambo je željezničkom prugom povezan s Agua Calientes-om. Od tu se dalje uzima dogovoreni autobus koji te prevozi u Machu Picchu i ti autobusi su svako sat vremena. Postoji više oblika tura a, mi smo odlučili za onu jednodnevnu.
Prilikom vožnje u vlaku upoznali smo jedan par iz Kostarike Fabiolu i Daniela. Naš prijatelj je tada zaručio svoju djevojku ispred Machu Picchu-a i naravno ona je pristala. Kada smo došli u Machu Picchu tu nas je čekao naš vodič. On nas je proveo po lokalitetu i napričao puno toga. Iako su osvajači uveli španjolski jezik u 16. stoljeću, mnogi Andski ljudi u Peru-u još uvijek govore lokalnim jezikom koji se zove Quechua. Quechua je izvor za mnoga imena mjesta diljem zemlje. Machu na kečuanskom znači “stari” ili “stara osoba”. Neki dan danas smatraju da su Machu Picchu napravili vanzemaljci. Postoje samo dva načina kako doći do Machu Picchu-a uz ovaj naš i drugi „Inka trail“. Mnogi putnici koji planiraju svoje putovanje u Machu Picchu čuli su za pješačenje do vrha Huayna Picchu. Vrh je klasična pozadina Machu Picchu razglednica i ima zastrašujući niz kamenih stepenica koje se nazivaju “stube smrti”. Ali postoji drugi vrh na suprotnoj strani ruševina koji se zove planina Machu Picchu, koji također ima odličan pogled na ruševine iz zraka (i bez ikakvih stepenica smrti). Za uspon na oba vrha potrebna je dozvola i „debeo“ novčanik. Pri povratku natrag upoznali smo još jedan mladi par iz Brazil-a Thomasa i Fernandu. Oni su nam dali neke savjete za Brazil kojeg smo posjetili nešto kasnije. Jutro nakon sam ostavio za odmor dok je Karlo otišao u posjet Humanitay-u laguni. Tamo je otišao s našima prijateljima iz Ukrajine koje smo upoznali na našem prvom danu u Cartageni. Nakon što su se vratili s ture otišli smo zajedno na večeru prepuni dojmova.
Zadnji dan u Peru-u smo ostavili kako bi bolje istražili Cusco. Prvu lokaciju koju smo otišli posjetiti je bijeli kip Isusa Krista. Cristo Blanco je 8 metara visok bijeli kip Isusa, koji gleda na grad – zapravo je verzija Cristo Redentora iz Ria de Janeira. Od ostalih lokacija koje smo posjetili su: Centro Historico de Cusco, Plaza de Armas, Cusco cathedral i četvrt San Blas. Nakon toga odlučili smo se za noćni autobus sa našim prijateljima iz Brazila. Bolivija je vjerojatno najslabije povezana država u Južnoj Americi te smo bili skeptični o cestama između Peru-a i Bolivije. Zapravo ti autobusi su bili najbolji ikada. Mogli smo normalno spavati u njima te čak imaju pregrade između sjedala. Ruta je bila Cusco – Puno – Copacabana – La Paz. Od Bolivije smo imali svakakva očekivanja, a dali su se ispunila pročitajte u drugom nastavku putovanja kroz Južnu Ameriku.
Putujsamnom/Travelbyme 