Putujsamnom/Travelbyme

Kao mali, gledajući telenovele, oduvijek sam želio posjetiti taj svijet. I tako je, spletom okolnosti, moj travel buddy Karlo počeo lagano gurati ideju o Južnoj Americi. Moja odluka u početku nije bila stopostotna, ali kako je vrijeme prolazilo, znao sam – to je to. Južna Amerika za mene je predstavljala odlazak u svijet svih odgledanih telenovela i drago mi je da sam, uz dosta odricanja, taj san i ostvario. U razdoblju prije puta radio sam dva posla kako bih zaradio više novca i mogao si priuštiti tu avanturu. Dugo smo tražili idealnu polaznu točku. Pokušavali smo pronaći let iz Italije ili Austrije krajem listopada, i to u jednom smjeru. Nakon što smo odlučili da nam je prvi cilj Kolumbija, krenuli smo u ozbiljnu potragu za jednosmjernom avionskom kartom. Najpovoljnija opcija tada bila je ruta Milano – London – Bogotá za oko 2800 kuna. Karlo je bio zadužen za veći dio planiranja puta, dok sam se ja više fokusirao na traženje karata i smještaja. Kad smo početkom svibnja napokon kupili kartu, obuzela me ogromna sreća. U sljedećih 160 dana do polaska pobrinuli smo se za prtljagu – odnosno naš veliki ruksak. U njega smo pažljivo spakirali sve što nam je bilo potrebno za ovu veliku avanturu.

Nakon jake radne sezone, odnosno njegovog staža, polako se približavao datum 24.10.2022. Iz Zagreba smo noćnim autobusom krenuli za Milano. U Milanu smo već jednom bili zajedno (let za Maroko), pa ovaj put nismo previše istraživali grad, već smo većinu vremena proveli s mojim prijateljem Salvatoreom u centru. Iz Milana smo imali let oko 13:30 s aerodroma Milano Linate Airport za Heathrow Airport s British Airways. Po dolasku u London imali smo još oko šest sati do sljedećeg leta za Bogotá. Za ulazak u Kolumbija potrebno je imati kupljenu avionsku ili autobusnu kartu kao dokaz izlaska iz zemlje te ispuniti online formular za ulazak. Nažalost, na letu smo još uvijek morali nositi maske.

Kolumbija

je bila naša prva zemlja na putu. Let iz Londona trajao je oko 11 sati. Budući da smo htjeli krenuti sa sjevera zemlje, unaprijed smo kupili i let iz Bogotá za Cartagena. Na aerodromu u Bogoti odmah smo uzeli lokalnu SIM karticu i aktivirali internet. Nekada je postojala i tzv. Velika Kolumbija, koja je obuhvaćala teritorij današnje Kolumbije, Venezuele, Ekvadora, Paname te dijelove Perua, Brazila i Gvajane. Cartagena se nalazi na samom sjeveru zemlje i jedan je od najatraktivnijih gradova u Kolumbiji. Upravo onakav kakav smo željeli za početak naše južnoameričke ture – šaren, živahan i zanimljiv. Grad koji te osvoji na prvu, kao da si zakoračio u neki drugi svijet. Nedugo po dolasku upoznali smo dvoje prijatelja iz Ukrajine koji su također doputovali u Kolumbiju. Iako Uber ondje nije legalan, podijelili smo prijevoz do centra grada. Boghdan i Olja, jako informirani i otvoreni pozvali su nas na tradicionalni kolumbijski doručak. U Cartageni smo posjetili četvrt Getsemaní, dvorac San Felipe de Barajas, katedralu, trg Bolívar i još nekoliko zanimljivih lokacija. U obližnjoj Barranquilla rođena je i jedna od najpoznatijih Kolumbijki, Shakira. Nakon gotovo cijelog dana istraživanja, nastavili smo dalje letom za Medellín. Službena valuta je kolumbijski pezos, iako se na nekim mjestima može plaćati i američkim dolarima. Srećom za nas, Kolumbija je jedna od povoljnijih zemalja za hrvatski standard.

Medellín je drugi najveći grad u Kolumbija i nalazi se u pokrajini Antioquia. Nekada je bio poznat kao najopasniji grad na svijetu, no priča o Medellínu nije – i ne bi trebala biti – samo priča o kokainu i Pablo Escobar. To je priča o rastu, promjeni, inspiraciji i nevjerojatnoj transformaciji. Medellín je podijeljen na šest zona unutar kojih se nalazi 16 komuna. Jutro smo iskoristili za posjet Comuna 13, nekada najzloglasnijoj četvrti grada. Danas je obojena brojnim grafitima i simbol je nove energije i promjene. Nekada je bila jedno od glavnih uporišta narko-kartela. Ova četvrt u čovjeku izaziva pomiješane emocije – istovremeno tugu zbog prošlosti i sreću zbog onoga što je postala. Comuna 13 počela se ozbiljnije oporavljati od 2006. godine, kada je tadašnji gradonačelnik uložio velika sredstva u poboljšanje kvalitete života. Izgrađene su pokretne stepenice koje su znatno olakšale svakodnevicu stanovnicima. Nakon 2012. godine Medellín je doživio značajne promjene. Neki od bivših sudionika kartela danas rade kao vodiči i pričaju svoju osobnu priču posjetiteljima ove četvrti.

Drugi dio dana iskoristili smo za gradsku turu s vodičkinjom. Kroz njezinu priču upoznali smo tešku i tužnu prošlost grada, ali i velike promjene koje su se dogodile posljednjih godina. Jedno od pitanja koje nam je postavila bilo je: “Jeste li koristili metro?” Naravno, većina nas nije. Upravo metro za njih predstavlja jedan od najvećih pozitivnih pomaka. Grad koji je do prije desetak godina bio među najopasnijima na svijetu danas ima sustav javnog prijevoza na koji je iznimno ponosan. Svaki vlak je čist i uredan, bez ijednog papirića na podu. Time pokazuju da mogu i znaju bolje. Metro za njih simbolizira novo poglavlje i bolje sutra. Medellín je poznat i po velikim skulpturama u centru grada koje je izradio Fernando Botero. Jedna od najpoznatijih osoba iz ovog grada je i Pablo Escobar, ali o njemu neću posebno pisati – gradu je donio više štete nego koristi.

Drugi dan u Medellín iskoristili smo za posjet Guatapéu i El Peñón de Guatapéu. Guatapé je malo, šareno i vrlo turističko mjesto. Udaljeno oko dva sata vožnje od Medellína. Gradić nam je postao jedan od najsimpatičnijih koje smo do tada vidjeli. Pravilo mjesta je da svatko tko želi kupiti ili izgraditi kuću mora poštovati prepoznatljiva obilježja arhitekture. Vanjski zidovi kuća ukrašeni su jarko obojenim reljefima (zócalos) koji prikazuju motive iz svakodnevnog života – često domaće životinje poput krava, ovaca ili koza. Upravo ti detalji daju Guatapéu poseban, gotovo bajkovit izgled. Na tom području nalazi se i ogromno umjetno jezero, nastalo izgradnjom brane, oko kojeg brojni bogataši imaju svoje vikendice. U blizini je i novo naselje Guatapé, kamo su preseljeni stanovnici starog grada nakon potapanja doline. Najveća atrakcija ipak je monumentalna stijena El Peñón. Poznata i kao Piedra del Peñol. Na jezeru se može vidjeti i napuštena kuća koja se povezuje s obitelji Escobar, točnije s kćeri ozloglašenog narkobosa Pablo Escobara. Dok smo se približavali ogromnoj stijeni, vodič nam je ponudio pet mogućih “objašnjenja” njezina nastanka: da su je stvorili vanzemaljci, da je nastala erupcijom vulkana, da su je izgradili vilenjaci, da je nekada bila aerodrom ili okupljalište vještica. Naravno, nijedna od tih priča nije točna. Stijena je zapravo prirodni fenomen nastao pomicanjem tektonskih ploča. Piedra del Peñol ima 740 stepenica, a pogled s vrha oduzima dah – cijelo područje jezera s bezbrojnim zelenim otočićima izgleda nestvarno. Nakon povratka u Medellín uzeli smo svoje stvari i zaputili se na noćni autobus za Bogotá, spremni za novu etapu kolumbijske avanture.

Zadnji dan u Kolumbiji ostavili smo za posjet glavnom gradu, Bogotá. Po veličini je jedan od najvećih gradova Južne Amerike i pravi je kontrast svemu što smo dotad vidjeli. Na prvi pogled podsjeća na mnoge europske metropole, ali istovremeno zadržava ono prepoznatljivo kolumbijsko šarenilo i energiju. Kao i u Medellínu, odlučili smo se za gradsku turu te uz pomoć lokalnog vodiča bolje upoznali povijest i svakodnevni život grada. Kolumbija je poznata po raznolikom egzotičnom voću – marakuja, gulupa, uchova, zapote, pitaya i lulo samo su dio bogate ponude koju možete kušati na tržnicama. Okusi su intenzivni, svježi i potpuno drugačiji od onoga na što smo navikli u Europi. Na turi smo upoznali simpatičan par iz Ujedinjenog Kraljevstva, Emmu i Jima, s kojima smo se sprijateljili i zajedno zaputili na najpoznatije brdo iznad grada – Monserrate. Iako nas je pratilo kišno vrijeme, uspjeli smo se popeti i uživati u pogledu na nepreglednu Bogotu koja se prostire u dolini. Zanimljivo je da smo Emmu i Jima kasnije sasvim slučajno ponovno sreli u Limi – svijet je stvarno malen. Kolumbija je poznata i po izuzetno ukusnoj gastronomiji. Neka od jela koja smo probali bila su Sancocho de Gallina, Bandeja Paisa, Arepas, Calentado de Lentejas, Ceviche i Carimañolas. Uz gotovo svako jelo poslužuje se i pržena banana (plátano), koja daje poseban slatko-slani kontrast. Službeni jezik u zemlji je španjolski, kao i u većini država Južne Amerike, no u većim gradovima i turističkim područjima velik broj ljudi služi se i engleskim jezikom, što putovanje čini još jednostavnijim.

Poslije Kolumbije krenuli su i prvi problemi na putovanju. Naš let za Ekvador kasnio je satima i potpuno nam poremetio planove. Umjesto mirnog transfera i dolaska prema rasporedu, dan smo proveli čekajući informacije o polasku.Let je trebao krenuti u osam sati ujutro, no zbog višesatnog kašnjenja poletjeli smo tek oko devet navečer prema Quitou. Umor se već itekako osjetio, a cijeli dan praktički je nestao u zračnoj luci.Takve situacije su dio putovanja, ali kad se dogode na prijelazu iz jedne zemlje u drugu, dodatno pojačaju stres jer odmah razmišljaš o smještaju, transferu i planovima za iduće dane. Srećom, avantura se nastavila – samo uz malo više iscrpljenosti nego što smo planirali.

Ekvador

je iduća zemlja smo posjetili. Dobio je ime po ekvatoru na kojem se dio zemlje nalazi. Prvi šok u Quitu je bio pozitivan, vlasnica hostela bila je iz Hrvatske. Računa se da oko 4000 Hrvata i njihovih potomaka živi u Ekvadoru. To je jedina zemlja u kojoj nismo morali mijenjati novac jer je američki dolar njihova valuta.

U hostelu smo upoznali Biancu iz Brazil koja nam je rekla da Hrvatsku već dugo ima na svojoj “bucket listi”. Za sada planira posjetiti Plitvička jezera, Split, Hvar i Dubrovnik. Baš mi je bilo zanimljivo slušati kako netko iz Južne Amerike zamišlja našu obalu i prirodne ljepote.Taj dan u Brazilu su se održavali i predsjednički izbori pa nam je Bianca detaljno objašnjavala političku situaciju i podjele u društvu. Bilo je zanimljivo čuti perspektivu nekoga tko to proživljava iz prve ruke.U Ekvador smo imali i problema sa SIM karticom. Sve do zadnjeg dana nikako je nismo mogli aktivirati. “Caka” je u tome što svaka osoba u Ekvadoru može na svoj identifikacijski broj imati registriran samo jedan telefonski broj. Kako smo pokušavali preko drugih opcija, stalno smo nailazili na blokadu sustava.Što se cijena tiče, Ekvador je otprilike u rangu Hrvatske, a za neke stvari čak i skuplji nego što smo očekivali. To nas je malo iznenadilo jer mnogi Južnu Ameriku i dalje doživljavaju kao znatno jeftiniju destinaciju.

Prvi dan u Quito odvojili smo za istraživanje glavnog grada Ekvadora. Posjetili smo impresivnu Basílica del Voto Nacional, jednu od najljepših crkava u Južnoj Americi. Prošetali smo povijesnim centrom i slikovitom četvrti La Ronda. Zatim smo se uputili na TelefériQo, žičarom na veliko brdo iznad grada. S vrha se pruža spektakularan pogled na okolne, danas neaktivne vulkane poput Cotopaxia i Pichinchae. Pogled na planinske vrhove koji okružuju Quito zaista je poseban doživljaj. Popodne smo otišli nešto dalje, na poznatu lokaciju Mitad del Mundo – tzv. “polovicu svijeta”, mjesto gdje se nalazi ekvator na 0° geografske širine. Do tamo su nas odvezli majka i sin koji su nas srdačno dopratili do same lokacije. Zanimljivo je da tamo zapravo postoje dvije “linije” ekvatora – turistička i stvarna. Turistička lokacija je impresivno uređena i doista pruža poseban osjećaj stajanja na “pola svijeta”. No, kasnijim preciznijim mjerenjima utvrđeno je da prava linija ekvatora prolazi nekoliko stotina metara dalje. Kako je turistički kompleks već bio izgrađen, ostale su obje verzije – i simbolična i stvarna. Prava lokacija nalazi se na nešto skrovitijem mjestu i nije je baš jednostavno pronaći. Nakon povratka u centar ponovno smo pokušali aktivirati internet – čak nam je i policajac pokušao pomoći – ali bez uspjeha. Sljedeće jutro napustili smo Quito i zaputili se prema Baños de Agua Santau, spremni za novu etapu ekvadorske avanture.

Na relaciji Qutio-Banos koristili smo lokalni autobus i vjerojatno najčudniji ikada. U autobus svako malo ulaze nepoznate osobe prositi ili prodavati stvari na svim stanicama. Baños je mali ali iznimno turistički grad u Ekvadoru s dosta adrenalinskog parka. Tu smo posjeli: Pastaza River, La Casa del Árbol, Pailon del Diablo. Zbog gubitka dana kod leta Karlo je otišao na predivno jezero Quilotou a, ja sam ostao „napuniti“ baterije i posjetio sam kupke sa svetom vodom.

Zbog sigurnosne situacije promijenili smo prvotnu rutu iz Guayaquila prema Piuri. U to vrijeme u Guayaquilu su se događali unutarnji nemiri pa nismo htjeli riskirati. Umjesto toga odlučili smo krenuti noćnim autobusom za Cuenca, no tu su zapravo počeli pravi problemi. Zbog izmjene autobusa i kašnjenja stigli smo u Cuencu ne znajući da tog dana više nema polazaka prema Piuri – gradu u Peruu iz kojeg smo imali let za Limu. Dodatni problem bio je što se slavio Dan grada, pa su sve karte za sljedeće polaske bile rasprodane. U tom trenutku morali smo brzo improvizirati. Uspjeli smo kupiti kartu za najbliži grad uz granicu Ekvadora i Perua – Huaquillas. Iskreno, za taj grad nikada prije nismo čuli sve dok se nismo ukrcali u autobus. Huaquillas je zapravo pogranični grad koji se nalazi na samoj granici – jedan dio pripada Ekvadoru, dok se odmah preko mosta nalazi peruanski grad Aguas Verdes. Sve je djelovalo pomalo kaotično i neizvjesno, ali to je bio jedini način da pokušamo stići na vrijeme prema Peruu i uhvatiti naš let.

Peru

Prilikom izlaska iz autobusa pronašli smo Fabiana i Carmen koji su na isti način išli iz Ekvador-a za Peru. Njih je na autobusnom kolodvoru čekala “osoba od povjerenja”, lokalac Alfredo. Za nas je u tom trenutku to bilo malo čudno ali pristali smo ići s njima iz jedne zemlje u drugu kopnenim putem. Skupa smo prošli do prvog policajca kojeg je navodno Alfredo potplatio kako bi mi prošli dalje. Dalje smo kratko nastavili autom gdje su bile naše stvari, nakon toga smo morali izaći iz auta preko mosta do drugog policajca. Ja sam tada glumio dečka od Carmen, a moj prijatelj Karlo je bio “prijatelj” od Fabiana. Drugi nas je policajac na tome mostu jedva pustio. Tamo nas je čekao Alfredo, i odveo do granične kontrole gdje smo napokon napravili službeni izlazak iz Ekvadora. Tad nas je Alfredo odveo do grada Toumbesa odakle smo imali prijevoz za Piuru. Naravno, Alfredo je tad  tražio od nas više novaca nego što je uzeo od drugih dvoje suputnika. U tom trenutku nije bilo drugog izbora. Pred autobusom drugi ljudi su nas ismijavali jer nam je Alfredo lagao da je platio naš ulaz preko granice. U glavi mi je bilo drago što smo napokon prošli taj dio i što dolazimo uskoro u Piuru. Tamo smo imali organizirani smještaj kod Giancarla odakle smo rano ujutro odletjeli u Limu.

Mnogi su nam putem govorili da je grad dosadan i kaotičan, no s moje strane u odnosu na druge gradove, bio je to najljepši glavni grad koji smo do tad posjetili na ovom kontinentu.

U Limi smo napokon proveli jedan miran, “normalan” dan bez logističkih iznenađenja. Nakon svega što nam se izdogađalo u Ekvadoru i na granici, taj osjećaj rutine stvarno je dobro došao. Prošetali smo četvrti Miraflores, modernim i uređenim dijelom grada uz ocean, poznatim po parkovima i liticama s pogledom na Pacifik. Zatim smo posjetili Circuito Mágico del Agua – park s impresivnim fontanama i svjetlosnim instalacijama, koji je posebno dojmljiv u večernjim satima. Obišli smo i boemsku četvrt Barranco, punu murala, kafića i umjetničkog duha. U povijesnom dijelu grada prošetali smo glavnim trgom Plaza de Armas de Lima, razgledali centar i veličanstvenu Catedral de Lima. Za kraj smo svratili i do Parque Kennedya, poznatog po brojnim mačkama koje tamo slobodno žive i postale su svojevrsni simbol kvarta. Nakon dana ispunjenog šetnjom i istraživanjem, Lima nam je ostavila dojam grada koji spaja kolonijalnu povijest, moderni urbani život i opuštenu atmosferu uz ocean – savršen završetak jedne poprilično turbulentne etape putovanja.

Hrana u Peru bila je jedna od najboljih koje sam ikad jeo u životu. Peruanska kuhinja stvarno je posebna – spoj autohtonih andskih sastojaka, španjolskog utjecaja te azijskih (posebno japanskih i kineskih) kulinarskih tradicija.Neka od jela koja smo probali bila su:Ceviche – svježa riba marinirana u limeti s lukom i čilijemLomo saltado – govedina pržena s povrćem, soja umakom i krumpirićimaAjí de gallina – kremasti umak od piletine s ají papričicamaPapa a la huancaína – krumpir u blagom, kremastom umaku od sira i čilijaPapa rellena – punjeni krumpir s mesomChicha morada – tradicionalno bezalkoholno piće od ljubičastog kukuruzaUz sve to, u Peruu postoji i njihova “peruanska Coca-Cola” – Inca Kola. Piće je jarko žute boje i ima specifičan, pomalo sladak okus koji mnoge podsjeća na žvakaću gumu. Ili ga obožavaš ili ti je potpuno čudan – ali svakako ga moraš probati barem jednom.Peru me stvarno osvojio gastronomijom – tamo hrana nije samo obrok, nego pravi doživljaj.

Razlog zašto smo neke stvari trebali ubrzavati bio je u tome što smo sve ove letove i prijevoze uzeli dosta ranije. Imali već organiziranu turu za Machu Picchu i Rainbow mountian. Zbog udaljenosti većina ovih izleta u Peru-u se radi iz grada Cusca u kojem smo ostali čak 4 noćenja. Let Lima-Cusco je prošao dosta kaotično i to je jedina avionska karta koja nam je propala na putovanju. Razlog u tome je bio što su navodno pomakli naš let za ranija tri sata bez da su nas obavijestili. Sada već ljuti, i pomalo razočarani uzeli smo novu kartu iste kompanije „Viva Air“ koju ne preporučujem nikome jer je najgora koju sam ikada koristio. Sjedala su im kao od kamena, gledaju u svaki centimetar i stalno su pomicali let bez najave. To je i jedina loša kompanija koju smo imali na putovanju dok su: Avianca, Latam, Wingo, Jetsmart i Sky airline stvarno bili odlične koje smo imali na prijašnjim i narednim letovima.

Već vidno izmoreni pred sam let upoznali smo jedan mladi par iz Brazila Donija i Mariane. Oni su bili oduševljeni našom hrvatskom koju su posjetili u osmom mjesecu. S njima smo se jako brzo sprijateljili i skupa nas je čekao naš organizator putovanja na aerodromu u Cuscu. Nakon dolaska u Cusco, malo se smo odmorili i prvi puta u životu smo imali malih problema s visinskom razlikom. Njemu je curio nos, a ja sam imao malih problema s disanjem. Cusco je bio drugi najviši grad kojeg smo posjetili na putovanju a, prvi do tada. Prvo jutro smo se zaputili na organiziranu turu od strane naše agencije. Rainbow mountain nalazi se na nevjerojatnih 5200 m nadmorske visine. Smješten je u peruanskim Andama u Cuscu, samo tri sata udaljena od povijesnog središta grada. Ovaj dugin izgled stvoren je sedimentom minerala po cijelom području dajući planini tirkiznu, boju lavande, zlatnu i druge boje koje se mijenjaju ovisno u kojem godišnjem dobu posjetite ovu planinu. Za nas je to bila jedna od najboljih odluka. Tu se nalazi mnogo ljama i alpaka. Vrijeme se vrlo mijenjalo brzo pa smo tako imali sunce i snijeg. Kad smo došli tamo imali smo priliku ići do vrha pješice ili koristiti uslugu magaraca s vodičem. S obzirom na visinsku razliku i umor odlučio sam se na vodiča i magarca. Tu smo opet slučajno vidjeli Mariane i Donija koji su također prisustvovali ovoj turi ali s drugom agencijom. Šetnja po Rainbowu je jedna od najtežih jer i kada vas napusti magarac i dalje se ima dosta za šetati. Postoji dosta uspona zbog velike nadmorske visine. Tamo smo upoznali još Daniela i njegovu djevojku koji imaju veliku želju posjetit našu zemlju. Mi smo u Peru-bili malo prije svjetskog prvenstva u nogometu i oni su nam zaželjeli sreću za što bolji plasman. Nakon što smo se popeli do vrha tu smo napravili jedne od najboljih slika s ljamama koje imam i dan danas.

Sljedeći dan s organizacijom smo posjetili Machu Picchu. Velika caka kod Machu Picchu-a je što je dnevno dozvoljeno ulazak oko 500 ljudi, te se treba rezervirati puno ranije. Mi smo našu turu rezervirali dva mjeseca prije. Cijena dosta varira, ali mogu reći i da je ovo jedna od najskupljih tura u cijeloj Južnoj Americi. Machu Picchu spada u sedam svjetski čuda, i to je moj treći nakon Petre u Jordanu i Koloseuma u Rimu. Sveti grad Inka se nalazi u Peru-u na nadmorskoj visini od 2350 m. Zbog svoje dalje lokacije, otkriven je tek 1911. godine od strane Amerikanca Hirama Binghama. Grad ima dvjestotinjak građevina smještenih po terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga. Iz Cusca smo otišli u Ollantaytambo koji se nalazi  oko 60 km sjeveroistočno na 2792 m nadmorske visine. Ollantaytambo je željezničkom prugom povezan s Agua Calientes-om. Od tu se dalje uzima dogovoreni autobus koji te prevozi u Machu Picchu i ti autobusi su svako sat vremena. Postoji više oblika tura a, mi smo odlučili za onu jednodnevnu.

Prilikom vožnje u vlaku upoznali smo jedan par iz Kostarike Fabiolu i Daniela. Naš prijatelj je tada zaručio svoju djevojku ispred Machu Picchu-a i naravno ona je pristala. Kada smo došli u Machu Picchu tu nas je čekao naš vodič. On nas je proveo po lokalitetu i napričao puno toga. Iako su osvajači uveli španjolski jezik u 16. stoljeću, mnogi Andski ljudi u Peru-u još uvijek govore lokalnim jezikom koji se zove Quechua. Quechua je izvor za mnoga imena mjesta diljem zemlje. Machu na kečuanskom znači “stari” ili “stara osoba”. Neki dan danas smatraju da su Machu Picchu napravili vanzemaljci. Postoje samo dva načina kako doći do Machu Picchu-a uz ovaj naš i drugi „Inka trail“. Mnogi putnici koji planiraju svoje putovanje u Machu Picchu čuli su za pješačenje do vrha Huayna Picchu. Vrh je klasična pozadina Machu Picchu razglednica i ima zastrašujući niz kamenih stepenica koje se nazivaju “stube smrti”. Ali postoji drugi vrh na suprotnoj strani ruševina koji se zove planina Machu Picchu, koji također ima odličan pogled na ruševine iz zraka (i bez ikakvih stepenica smrti). Za uspon na oba vrha potrebna je dozvola i „debeo“ novčanik. Pri povratku natrag upoznali smo još jedan mladi par iz Brazil-a Thomasa i Fernandu. Oni su nam dali neke savjete za Brazil kojeg smo posjetili nešto kasnije. Jutro nakon sam ostavio za odmor dok je Karlo otišao u posjet Humanitay-u laguni. Tamo je otišao s našima prijateljima iz Ukrajine koje smo upoznali na našem prvom danu u Cartageni. Nakon što su se vratili s ture otišli smo zajedno na večeru prepuni dojmova.

Zadnji dan u Peru-u smo ostavili kako bi bolje istražili Cusco. Prvu lokaciju koju smo otišli posjetiti je bijeli kip Isusa Krista. Cristo Blanco je 8 metara visok bijeli kip Isusa, koji gleda na grad – zapravo je verzija Cristo Redentora iz Ria de Janeira. Od ostalih lokacija koje smo posjetili su: Centro Historico de Cusco, Plaza de Armas, Cusco cathedral i četvrt San Blas. Nakon toga odlučili smo se za noćni autobus sa našim prijateljima iz Brazila. Bolivija je vjerojatno najslabije povezana država u Južnoj Americi te smo bili skeptični o cestama između Peru-a i Bolivije. Zapravo ti autobusi su bili najbolji ikada. Mogli smo normalno spavati u njima te čak imaju pregrade između sjedala. Ruta je bila Cusco – Puno – Copacabana – La Paz. Od Bolivije smo imali svakakva očekivanja, a dali su se ispunila pročitajte u drugom nastavku putovanja kroz Južnu Ameriku.